Mjesec hrvatske knige manifestacija je koja u Hrvatskoj tradicionalno promiče čitanje kao društvenu vrijednost i knjigu kao kulturno dobro. Ove se godine održava od 15. X. – 15. XI.

Knjiga je oduvijek bila insiracija za pisanje . Evo što smo mi pisali o knjizi:

KNJIGA, NAJBOLJI PRIJATELJ

Knjiga je čovjekov najbolji prijatelj. Obogaćuje dušu. Knjiga služi za učenje, za zabavu, za odmor od svakodnevnih briga. Uz pomoć knjige putujemo na krilima mašte kroz različite krajolike i povijesna razdoblja. Ja puno čitam knjige. Nisu nimalo dosadne. Neke su tužne pa me rasplaču, neke su smiješne pa me nasmiju, neke su zanimljive pa su mi stalno u mislima. Knjige čovjeka odvedu u drukčiji svijet i neke nove odnose.

Djevojčice čitaju bajke o princezama i vilama, dječaci stripove o superjunacima, znanstvenici enciklopedije, djedovi čitaju novine. Ja još uvijek volim bajke, pa čak ih i sama pišem, ali volim i lektire jer su zanimljive. Voljela bih da djeca više čitaju knjige jer većina ih stalno igra videoigrice. Nova igrica je u modi dva mjeseca, pa onda dođe druga, pa treća i samo se nižu, a dobra knjiga je uvijek zanimljiva jer se može pročitati I nakon puno godina.

Zato ne zaboravite, knjige nisu dosadne. One su čovjekovi najbolji prijatelji.

Emma Šimunović , 7.b

ČITAJUĆI KNJIGE…

Čitajući knjige upotpunjujemo svoje znanje I širimo vidokruge. Knjige nas uče o stvarnome svijetu. Svaka knjiga je svijet za sebe, svaka nas knjiga nečemu uči, čini nam društvo kada smo usamljeni, otvara nam zlatna vrata koja nam omogućuju da zavirimo u nepoznato. Čitajući knjige, bježimo od stvarnosti i odlazimo u neki novi svijet. Čitajući knjige, budimo pisca u život. Svaka rečenica koju pročitamo jedan je njegov otkucaj srca koji postaje stvaran I koji teži opet ugledati svjetlo i postati java.

Knjige su uvijek tu, pri ruci, spremne da ih čitamo, spremne da nam prave društvo u trenutcima samoće . One su tu da nas obraduju I nasmiju kada nam je to potrebno, pa i da nas rasplaču svojim sadržajem. Knjige su tu da nas podsjete na nešto već naučeno, a zaboravljeno...

Nikolina Kupčinovac  , 7.a

NE VOLIM TUŽNE ZAVRŠETKE…

Pročitavši Dugu, bilo mi je zao Srne. Zašto da tako mlada i željna života završi u močvari? Ja sam joj odredio drugačiju sudbinu.

Bila je tamna I olujna noć u kojoj su se Srnini roditelji htjeli ubiti. Prisjećali su se Srne I plakali, plakali… Suze su se slijevale poput jesenske kiše. Serdar I Serdarovica su odbrojavali zadnje sekunde svoga života. Začu se glas koji se miješao s burom. Odjednom s pred njima stvorio dječak, lijep I zgodan, kose kao ugašeno zlato. Srnini su rditelji mislili da je to jedan Čardačanin koji se nedavno izgubio. Njegovo je lice bio nalik na Srnino, a njegova kosa kao svila na kukuruzima u Lugu. Odjednom se začuo glas: “Mama, vratio sam se!” Serdarovica je u tom dječaku vidjela svoju Srnu. To je doista bila Srna, vesela I sretna jer je dječak. Roditelji su još više plakali, ali sada od sreće. Zajedno su sa Srnom otišli kući. Napokon, Srna se može igati, penjati se na drvo, kupati se u Glibuši I uživati u djetinjstu. Mogla je raditi sve ono što prije nije smjela. Najzad je bila slobodna.

Ivan Vuknić, 7.a

Rekli su o knjizi

 Imao sam u životu samo jednog iskrenog prijatelja – knjigu.
(Voltaire)

Nikad ne sudite knjigu prema filmu.
(J.W.Eaga)

 Reci mi što čitaš i ja ću ti reći tko si.
(M. Heideger)

Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu.
(Kineska)

Čitaj da bi živio.
(G. Flober)

Knjiga nije hrana, ali je poslastica.
(Tin Ujević)